Eseji

Autor: Bojan Krivokapić

„Tamo gde nema živa groba – sme li biti nas?“  (dnevnička zabeleška autora)

Ovaj tekst je nastao kao plod analiziranja problematike etnonacionalizma, ne samo na slučaju SFR Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, kao najviše ratom oštećene republike, već i sa filozofskog i antropološkog aspekta. Tema je analizirana u okviru kursa „Civiliziranje nacionalizma – pacifikacija regije“ koji je vodio prof. dr Ugo Vlaisavljević na Regionalnoj Mirovnoj Akademiji u Sarajevu, jula 2008. godine.

Nakon nemilosrdnog razmišljanja kako početi i, zapravo, šta napisati na ovu temu, a trudeći se da izbegnem prizvuk banalnog, odlučio sam da napišem tekst koji je najmanje od svega naučan, a u kojem opet ne preovladava samo ton intimne ispovesti. Pokušao sam da napišem tekst koji diše, koji je otvoren i čija je utlitana funkcija pre svega u tome da podstakne potencijalnog čitaoca, odnosno čitateljku, da se zamisli nad temom, da promisli malo drugačije od uobičajenog, te da možda, a to bi bilo sjajno, dođe do nekih novih zaključaka koji su u vezi sa poimanjem diskursa etnonacionalizma kako kod nas, tako i uopšte.

Tekst se može posmatrati kao izvesni predložak nekom većem istraživanju samog fenomena, odnosno kao mamac za razvijenje teme.  Pokušao sam da se što više klonim davanja definicija, te (opštepoznatih) dubokoumnih i nerazlučivih zaključaka, koji uglavnom ostaju sami sebi cilj i od kojih skoro niko nema nikakvu korist, a najmanje običan/a dobronameran/ čitalac ili čitateljka.  Mišljenja sam da tekst mora biti otvoren za različita čitanja i tumačenja, jer samo kao takav on ostaje da živi i nakon bezbroj čitanja.

Problematika etnonacionalizma prevazilazi granice lokalnog. Sam fenomen se ne može posmatrati kao izolovan i ne sme se posmatrati samo u kontekstu ratom zahvaćenih područja SFR Jugoslavije. Međutim, još je veći problem ako fenomen posmatramo samo na razini opšteg i univerzalnog, bez osvrta na postojeće lokalno. Dakle, najuspešnije bi bilo ako bi se našla sredina, prava mera, koja bi u isto vreme zadovoljila i kriterijume opšteg i univerzalnog, ali koja bi disala i ono iskustveno, lokalno i životno.

Autorica: Branka Vasiljević

Napuštamo Sarajevo na izmaku još jednog dugog dana, na kraju jedne "intenzivne" sedmice.  Vozi nas sredovečni čovek u svom taksiju do drugog dela grada, poslednju deceniju poznatog kao "Istočno Sarajevo". Pita nas kojim putem da vozi "ovde ljevo il' gore preko Lukavice?" "Pa ne znamo, mi nismo odavde, vi vozite kuda je najbliže i kuda vam je zgodno" odgovaram ja. "A odakle ste?" "Iz Vojvodine, ja sam iz Zrenjanina a on je iz Novog Sada" ponovo odgovaram ja. Taksista ponovo nešto kao pita kojim putem da vozi, ali onako više za sebe, i komentariše kako će on nas voziti evo ovim kraćim putem, "A znam ja kako je u Beogradu, tamo će samo da te izvozaju, da ti uzmu pare", dodaje on. Osećaj nelagode, nepoverenja, tuge, sažaljenja, besa…sve se to nekako skoncentrisalo u kabini auta u trenutku kada sam već bila psihicki prepunjena sadržajima od prethodnih dana. Nemam snage da sada razlažem sa ovim čovekom taj kliše o "sve su to Milosević, Tudjman i Alija zakuvali… nismo pre znali ko je šta…" I samo ćutke klimnem  dok mi u glavi odzvanja njegova rečenica "Eto vidiš, nema ti tu živa groba, a kod nas, jes' videla to…" pokušavam da je razumem dok prilazimo stanici. Prisećam se lika taksiste koji nas je pre 8 dana vozio sa ove stanice u grad i njegove priče, dijametralno suprotne, a tako iste, dve priče koje se nikako ne mogu sastaviti i prepoznati u svojoj "ogledalizaciji". Taj samouvid je za sada još uvek privilegija samo malog broja ljudi, osvešćenih, onih koji se ne žele slepo povinovati autoritetima, koji slušaju druge i koji su se usudili misliti.

Autor: Željko Šarić (Banja Luka, Bosna i Hercegovina)

Dobro su govorili stari: muslimana sveži u vreću stavi ga pod stol i udaraj nogom a sa drugim jedi i pij za stolom - opet će ti isto misliti i jedan i drugi.

Ovo je jedna od najčešćih predrasuda koja se duboko usađuje u um običnog čovjeka kad sjedne za astal i počne da „razmišlja“ o svojoj bliskoj prošlosti, o posljednjem ratu, o drugima. I tad sebi postavi pitanje: „Zašto nam se sve ovo desilo? Zašto sam morao ratovati sa prvim komšijom?“ Odgovor je vrlo lak i čak se sam nameće. „Zato što sam ja dobar, moralan, pošten, iskren, a on je iskvaren, neiskren, podmukao, zao. Mi smo svi takvi, to nas je naša hrišćanska vjera naučila, a oni (nema vjere ni morala u nehrišćana) su ti kojima ne možeš vjerovati, koji se pretvaraju da su ti prijatelji, al' hoće da ti nož zabiju u leđa.“ Ovo je pogled samo iz jedne perspektive, naravno, ona se može i preokrenuti, tako da će tada drugi biti nevjernici, oni koji nisu na Alahovom putu izbavljenja i koji zbog toga nisu vrijedni suživota.

Autor: Marko S. (Hrvatska)

Kako je naslov eseja „Elementi nasilja u mojoj okolini“, dugo vremena sam razmišljao koji prostor da za potrebe eseja uzmem kao svoju okolinu. Kako smatram da su kategorije rase, nacionalnosti, etniciteta izmišljene i nametnute nemam posebnih ograničenja u prostoru koji smatram svojom okolinom. Kao svoju okolinu jednako smatram svoje susjede iz zgrade i ulice, grad u kojem boravim, državu čije državljanstvo posjedujem ili planete na kojoj živimo. Napade na turiste iz Srbije koji se svako ljeto događaju u Hrvatskoj, bacanje suzavaca na gay Pride u Beogradu ili masovna silovanja na istoku Demokratske Republike Kongo i genocid u Ruandi jednako doživljavam kao nasilje u svojoj okolini. Međutim, ipak ću se koncentrirati na neke elemente koje osobno doživljavam kao nasilje, a koji se odvijaju ili su se odvili na području Republike Hrvatske. Možemo li državom smatrati one zemlje koja ne brinu o svojim građanima i građankama, nego se svojski trudi da ih na najperfidnije načine uništi, a posebno one koji se usude kritički promišljati ili progovoriti o aktualnim društveno-političkim situacijama u državi? Hrvatsku tako, kao uostalom niti druge države nasljednice bivše Jugoslavije, ne smatram pravim državama.

Autor: Josip Ivanović (Zagreb, Hrvatska)

Uvod

Specifičnost pojma politike jest u tome, što njen pojam u svakom smislu uporabe nailazi na različito razumijevanje, a da pritom ne dolazi puko do erodiranja njegovog značenja, već upravo do bogaćenja. Naime, u svakom novom pokušaju da se neka teorijska ili praktična stvar etiketira pojmom politike, skriven je nekakav indikativ ili performativ onoga što se može nazvati politikom. Svaka politička orijentacija implicira određene okvire i definira što politika jest ili barem što bi trebala biti. U težnji ka stjecanju kredibiliteta, političke orijentacije se pokušavaju predstaviti kao realnije, objektivnije ili prirodnije od ostalih, što nam upravo jamči svezu između percepcije svijeta i načina na koji žele učestvovati u njemu. Značaj ove opservacije ogleda se u mogućnosti da se analizom različitih tumačenja pojma politike, bolje shvate neke bitne crte političkih stajališta, orijentacija.

Autorica: Tea Grujić (Pula, Hrvatska)

„Svatko mora već od mladosti biti upućen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati što je purizam u stvari...“ Kordić, Snježana,  Jezik i nacionalizam, Zagreb, 2010.  10 str. 

Uvod

Knjiga koja je uznemirila hrvatsku javnost, i ne samo jezikoslovce, obrađujući veliku, ispolitiziranu temu jezika, započinje s poglavljem o purizmu u hrvatskom jeziku, in medias res,  bez uvoda, određivanja pojmova ili lingvističkih teorija, započinje iz prakse! I upravo tim prvim stranicama gdje toliko dojmljivo, gotovo naturalistički oslikava našu dvadesetogodišnju opsjednutost čistoćom jezika, autorica Snježana Kordić magnetski privlači  svakog iole dobronamjernog čitatelja da krene u jednu potpuno novu čitateljsku avanturu promišljanja jezika...A kad čitanje krene, ne prestaju navirati misli s vlastitim primjerima proživljenog.Zapravo se cijelo vrijeme pitamo kako to i sami nismo primjetili, kako nismo osvjestili, reagirali, pobunili se protiv svih tih umjetno nametnutih nam jezičnih promjena. Jesu li to nama jezični čistunci uspješno isprali mozgove? Jer, i ne primjećujući  pišemo zamolbe, nazočimo sastancima, opterećuju nas razni zadatci, obvezujemo se, obraćamo jedni drugima sa štovanjem...Jesmo li morali? Htjeli? Kako se to uopće počelo događati? Već i zaboravih..je li to zaštitni mehanizam? Zastajem na trenutak, odlažem knjigu kako bih se vratila u proživljeno i prizvala svoja (ne)pouzdana sjećanja ..