Autor: Zoran Tihomirović (Zagreb, Hrvatska)
Ako tvrdimo kako ne posjedujemo dovoljno oblika moći ili dovoljno odgovarajućih oblika moći, dovodimo u pitanje temeljnu svrhu političkog sustava. Ono što naizgled zvuči kao rezignacija, boljim promatranjem počinje spadati u sferu anarhije, jer ako smatram kako sudjelovanje u kolektivnim procesima (i procesima koji odlučuju o djelovanju kolektiva) nema nikakvu svrhu, onda priznajem kako politički sustav ili sustav vodstva nema svrhu jer ako je politika „dizajnirana" da bude nešto o čemu ja osobno mogu odlučivati kada izađem na biralište, a ja za sebe držim da time ništa ne mijenjam (ili pak zbog takvog stava uopće ne idem glasati), onda politika, čiji je cilj da mene predstavlja i djeluje u mom interesu – nema smisla. I to nema smisla ne tek za mene, nego i za sebe samu.
Upravo ovakav stav, koji dijeli velik broj ljudi postaje stav anarhista, međutim taj se stav daljnjim odlučivanjem može intenzivirati, ali i negativno radikalizirati, poglavito upotrebom fraze „nužno zlo". Ako odbijem izaći na izbore, mogu smatrati kako moj glas nema svrhu, što je rezignacija. S druge strane, moj stav može biti taj da ne želim glasati jer postojeću politiku smatram lošom i želim primjerice da svi kolektivno donosimo odluke bez predstavnika. Daljnjim raščlanjivanjem možemo doći do velikog broja drugih zaključaka, ali zadržimo se na ovim tezama.
Neodlazak na izbore kao rezultat rezignacije povezuje se s suprotnim stavom odlaska na izbore pri čemu nemamo stav, već idemo odabrati „nužno zlo" (a to zlo su dakle svi na glasačkom listiću):
Premali smo da išta promijenimo = ne idem glasati
Nužno zlo = idem glasati
Kada postavimo ove dvije klasifikacije u dani odnos, dodatno možemo razviti stavove koji se međusobno pobijaju u istoj kategoriji:
Premali smo da išta promijenimo može rezultirati:
= ne idem na izbore jer ništa neću promijeniti.
= idem na izbore makar znam da ništa neću promijeniti.
Nužno zlo može rezultirati:
= ne idem na izbore, ali bez mene će oni svejedno biti odabrani.
= idem na izbore jer netko mora biti na vlasti.
U ovakvoj hipotezi ne možemo dokazati koji je stav točan jer točnog stava nema, cijeli skup negira i ne razumije svrhu politike. Doduše, nepošteni smo pri zaključku da politika za mnoge nema smisla jer s druge strane, ona za mnoge ima smisla, počevši od primarno involviranih, pa niže. Oni koji u njoj ne vide smisao su po našem sudu anarhični. Istina, negacija predstavničke demokracije i bilo kakvog sličnog oblika vladavine ne znači i odsustvo politike. Anarhičnost je oblik politike. Ako poimamo politiku aristotelovski, kao ideju da čovjek svoju suštinu nužno ostvaruje tek u zajednici, onda je samo po sebi razumljivo da je anarhija oblik politike, a ne njena negacija. Anarhija nije čak ni negacija vladavine, a osobito nije negacija moći. Time smo došli do onoga o čemu se ne može govoriti jer smo (vlastitom krivicom) zagrebli najdublje i jer smo olako eskivirali cijelu povijest i sve događaje koji su se u sklopu nje zbili. Ali, ako može poslužiti kao opravdanje, neophodno je da se, ponekad besmisleno, bacimo daleko unatrag jer tako možemo zapravo vidjeti ono što jesmo. Mi već dobro znamo što smo postali i što na nas utječe, ali ne možemo ništa razumjeti dok ne shvatimo kakvi smo bili.
Jedan od koraka koji pada na pamet je slabljenje intenziteta posebnosti, odnosno razumijevanje normalnosti, primarno u njenom lingvističkom smislu, a potom perceptivnom. Ne uzimamo normalnost kao paradigmu vrijednosti koja osuđuje sve ono što ne spada u njen skup kao devijaciju. Naprotiv, uzmimo normalnost kao razbijenu strukturu koja se nalazi posvuda, nema devijacija , pa čak ni kada se iznova počne sastavljati. Dapače, uzmimo njene kontradikcije – abnormalnosti kao njen sastavni dio. Ranije smo na primjeru stavova „premali smo za promjene" i „nužno zlo" zaključili kako točnog odgovora nema, odnosno da se kontradiktorne kategorije mogu poistovjetiti, ali ne daju rezultat. Ako pod percepciju normalnosti ubacimo i samorazumljivu abnormalnost, ali ne kao devijaciju, dobivamo sličan rezultat. Ono što je prvome normalno, drugome je abnormalno. Ako drugi smatra da je djelovanje prvog abnormalno, on ima ideju normalnoga, jednako kao i prvi. U apstraktnom smislu, obojica razumiju koncept normalnoga i abnormalnoga, to jest kontradikcije normalnome. Dodatno, prvi može smatrati kako je abnormalno da drugi smatra kako je ponašanje prvog abnormalno, jednako kao što i drugi može smatrati da je njegov stav da je ponašanje prvog abnormalno – normalan. Oni se isprepliću i u konačnici pobijaju u stavovima aktera.
Svako djelovanje ima odjek u sustavu vrijednosti i poimanju normalnog, ali apsolutno svako. Uzmimo za primjer čovjeka koji baca smeće na pod. Osoba A baca smeće po ulici i ugleda ga osoba B koja smatra da je to abnormalno. Osoba A smatra s druge strane da je njegovo ponašanje normalno, dok je stav osobe B abnormalan. Osoba B jednako tako smatra da je njegov vlastiti stav normalan, a nerazumijevanje njegovog stava od strane osobe A – abnormalno. To je sustav vrijednosti, makar se radi o samo dvije osobe i dva stava, jer jedan od ta dva stava mogu imati svi. Uzmite milijardu ljudi i pitajte ih za stav, svi će o tome imati jedan stav od dva moguća, čineći time stav o bacanju smeća po cesti kao jedan element sustava vrijednosti, bilo da je bacanje smeća u redu (normalno) ili nije u redu (abnormalno). Većina kreira sustav vrijednosti, a njega čine normalno i kontradiktorno normalnome, očito je da jedno ne može bez drugoga. Jedno se ne može definirati bez stavljanja u odnos s drugim.
To je samorazumljiv zaključak, ali sustav vrijednosti nema ulogu u individualnoj percepciji jer svatko može misliti što hoće. Nečiji stav može biti suprotan sustavu vrijednosti, ali se svojim ponašanjem prilagođava zajednici. Iako to možda djeluje kao kontradikcija Aristotelovoj „političkoj životinji", čovjek ne ostvaruje svoju suštinu u smislu da ostvaruje svoje želje nasuprot željama većine, već ostvaruje svoju suštinu u mogućnosti da formira svoj stav u odnosu na većinu, jer njegov stav ne bi imao smisla bez stavljanja u odnos sa većinom, niti bi stav većine imao smisla bez stavljanja u odnos sa pojedincem. Bez takvog „postavljanja u odnos" stav nije stav, on je tek način ponašanja. Kada bacam smeće po ulici ili ne bacam smeće po ulici, to je samo događaj. Kada bacam smeće po ulici ili ne bacam smeće po ulici, a svjestan sam što netko o tome misli, onda je to stav.
Možda je pozitivno biti nesiguran. Nesigurnost te tjera da istražuješ i saznaš. Želja za dosljednošću te tjera da saznaš sve više i više, tjera te da se kloniš crnih i sivih zona i da znaš o čemu govoriš. Tjera te da slušaš što drugi govore i što je još važnije, da uvažavaš ono što govore jer na to imaju pravo. Dijalog te osnažuje jer si suočen s kritikom, ali se s njom naučiš nositi i sve te kritike, napadi i protuargumenti ti omogućuju da spoznaš razmah vlastitih snaga i proširiš područje svoje imaginacije jer vidiš koje su stvari lažne, a koje istinite, te vidiš kako drugi gledaju na svijet i vidiš zajednicu. Radije bismo da netko razori naše ideje do temelja jer ćemo s temelja izgraditi još čvršći stav. Ključ je u poimanju normalnog. Ako smatramo da je sve što je protivno onome što je loše – radikalno, novo, neobično i iznenađujuće dobro (uvjetne kategorije, ali poslužit će u ovom slučaju), onda smo u krivu. Sve što je protivno onome što je inherentno loše jest normalno, jer ono što je loše ne smije postojati. Ponašanje koje je protivno lošem ponašanju ili ponašanje koje se suprotstavlja lošem je normalno. To je bitno zbog naših vlastitih poimanja određenih životnih situacija, stavova i ponašanja. Bitno je jer uvelike uvjetuje našu percepciju stvari, a ako se smatramo radikalnima samo zato što smo protiv onoga što je loše, onda se dovodimo u opasnost da budemo protiv nečega samo zbog cilja da budemo protiv.
Ovu pojavu nazivamo ideološkim larpurlartizmom jer dolazi do ideja i djelovanja koje ima svrhu samo sebi i ničemu drugom. Kao što je Havel opisao svoje „otkriće" natpisa „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" u trgovini voćem i povrćem pri čemu nije mogao shvatiti o čemu se radi iako je velik dio života proveo u komunističkom režimu – ljudi automatski rade određene stvari perpetuirajući time postojeće stanje. A postojeće stanje – politika, režim, društveni ustroj poprima fantazmagoričan oblik pri čemu samo sebi postaje svrha. Natpis u voćarni ne govori ništa i ne podržava nikakav stav, on je svrha samome sebi. U današnje vrijeme moramo razlučiti kako i zašto djelovati, pritom razumijevajući i prihvaćajući humanu normalnost takvog postupanja, a ne držati tako nešto posebnim jer ćemo kreirati ideje koje će biti svrha samima sebi i nikome drugome.
