Eseji

Autor: Oskar Roginer (Srbija)

Na početku leta, na jednom pozorišnom festivalu centralno-istočne Evrope, postavljena je bista od domaćeg sapuna nekadašnjeg maršala SFRJ, Josipa Broza. Interaktivna instalacija se bazira na pretpostavci, da će kip pored fontane biti izložen vremenskim prilikama i neprilikama, te će vremenom popucati, istopiti se - nestati. Skulptura je, ali pre svega namenjena slučajnom ili namernom Pešaku, i njegovog akta ritualnog pranja ruku, pomoću koga, putem realne, metaforične, direktne i indirektne intervencije utiče na oblik, značenje, asocijativnu ravan i u suštini samu bit Tita, kao dela ideološkog poretka i kulturnog sećanja ovih prostora. Bista je otkrivena u podne, tokom noći biva odvaljena od postolja, da bi do sledećeg jutra u komadima veličine šake bila rasuta po glavnom trgu sa penušajućom fontanom sa strane. Tog istog leta, iz gnezda u parku istog grada ispilila su se tri mala labuda. Sićušni, sivi, još ni pernati otisnuli su se na vodu jezera. Taj isti lutajući Pešak je jedne noći, samo dve sedmice nakon kratkotrajnog Brozovog kipa kaldrminim kamenicama i granama drveća ubio jednog od ta tri labuda. Na samom kraju istog leta, u jednom drugom gradu okupljali su se mladi, sedeli na klupama, pričali, dogovarali se - čekali. Bila je to jedna sasvim obična, već prohladna septembarska noć između petka i subote, dok taj isti Pešak, ničim izazvan nije uzviknuo „Pederi!" i čekićem za meso, na trotoaru do granica svesti nije istukao prolaznika za kim je uzviknuo.

Autor: Zoran Tihomirović (Zagreb, Hrvatska)

Ako tvrdimo kako ne posjedujemo dovoljno oblika moći ili dovoljno odgovarajućih oblika moći, dovodimo u pitanje temeljnu svrhu političkog sustava. Ono što naizgled zvuči kao rezignacija, boljim promatranjem počinje spadati u sferu anarhije, jer ako smatram kako sudjelovanje u kolektivnim procesima (i procesima koji odlučuju o djelovanju kolektiva) nema nikakvu svrhu, onda priznajem kako politički sustav ili sustav vodstva nema svrhu jer ako je politika „dizajnirana" da bude nešto o čemu ja osobno mogu odlučivati kada izađem na biralište, a ja za sebe držim da time ništa ne mijenjam (ili pak zbog takvog stava uopće ne idem glasati), onda politika, čiji je cilj da mene predstavlja i djeluje u mom interesu – nema smisla. I to nema smisla ne tek za mene, nego i za sebe samu.

Autor: Radomir Radević

Antej, libijski džin, sin Posejdona boga mora i Gaje boginje zemlje. Bio je izuzetno snažan dok god je bio u kontaktu sa tlom (majkom zemljom), ali kada bi ga podigli u vazduh posatjao bi slab kao voda. Mit o Anteju dovodimo u vezu sa onim ljudima koji glavni izvor duhovne snage ( i ne samo duhovne) i bitni smisao svoga života vide u ukorijenjenosti u otadžbinsko tlo i kulturu izraslu iz njega.
Herakle je najslavniji grčki junak, sin Zevsa i Alkmene, najlepše žene tog vremena. Bio je najsnažniji čovjek antičkog svijeta, miljenik i protivnik bogova. Njegova snaga je bila jednaka, borio se na zemlji, u vazduhu ili vodi, što potvrđuje uspješno obavljenih dvaneest smrtonosnih zadataka, poslije kojih ga bogovi primaju na Olimp. Mit o Heraklu dovodimo u vezi sa onim ljudima koji svoju životnu snagu ne crpe iz vlastite ukorijenjenosti u svoju zemlju, već se osjećaju snažnima sakupljajući vrijednosti iz različitih kultura i iz sopstvenog znanja i umjeća.
Susret, slučajan ili neminovan, između Anteja i Herakla, odvija se bilo gdje na Balkanu. Herakle, sada bez svoga zastrašujućeg oružija, bez batine i ogrtača od neprobojne lavlje kože, samo u pristojnom, ne previše skupocjenom odjelu, ali i bez božanske snage. Antej ogrnut zastavom, u tradicionalnoj nošnji svoga naroda, na glavi mu je kapa sa nacionalnim grbom, upravo se, u društvu nekoliko stotina pristalica, vraća sa proslave pobjede fudbalske reprezentacije svoje zemlje.

Autorica: Melina Sadiković

Da li je u životu sve saopćivo ili ljude spaja samo muk?
Tin Ujević

Godina 2010 je izborna godina. Tako je Bosna i Hercegovina, u septembru 2010. godine, mjesto gdje bi trebala  biti svaka osoba koja razmišlja izvan kutija. Glasačkih i mislenih, dakako. Bez sumnje, na cjelokupnom teritoriju Bosne i Hercegovine funkcionira jedinstvena vremenska mašina,  koja  vas u jednoj kratkoj šetnja bilo kojim bosanskohercegovačkim gradom ili selom (osobito kroz napuštena i porušena mjesta)  ili kroz kratki pregled političkog marketinga (nova forma reklamnog bloka, kako ga nazivaju saučesnici u svakodnevnom ispiranju na najvišoj mogućoj temperaturi)[1] nevjerovatnom brzinom vode od daleke prošlosti i/ili do još dalje budućnosti.  Sadašnjost je samo momenat u kojem objekat raskalašene političke pažnje odlučuje  kako će nazvati svoj limbo.

Autorica: Duška Andrić-Ružičić

Uvod

U svom eseju neću se baviti komparacijama niti se detaljnije baviti religijom i nacionalizmom na globalnom nivou (u svijetu) ili na području ex-YU. Ali, nametnuće se, same od sebe, paralele i povezanost. To bi mogla biti komparativna studija znatno većeg obima. Ovdje želim govoriti o Bosni i Hercegovini ne ostavljajući prostora pravdanju kroz globalizam fenomena. Na osnovno pitanje postavljeno temom teško je odgovoriti ne izlazeći iz zadanog okvira.

Nastojaću odgovoriti na osnovno pitanje govoreći o:

• religiji i naciji (etnicitetu) i njihovoj manifestaciji kao agresivnih kolektivnih identiteta
• zloupotrebi religije u svrhu jačanja i održavanja nacionalizma kao društveno prihvaćene vrijednosti
• neodvojivosti religije i nacionalizma kao faktora uticaja u BiH
• zloupotrebi religije - religijska nastava u školama kao rasadnik nacionalizma

Autorica: Adelita Selmić

'Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusova publika ne zna  da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate sdalje čitateljima.[1]'

Humor i aktivizam na prvi pogled djeluju nespojivo; čak i ako ih i zamislimo u zajedničkoj misiji, i ako nam izgledaju dobro – opet je riječ o dvije suprotne metode koje, u kontekstu izgradnje mira, imaju suštinski iste ciljeve. Širina pojmova 'aktivizam' i 'aktivist' u današnjem društvu upravo svojim opsegom dozvoljavaju nam da ih shvatimo na vrlo jednostavan način; bez obzira postoji li određeni uži fokus djelovanja, aktivist će se jednako ravnopravno odnositi prema problemima okoliša, pravima žena i homoseksualaca, nacionalnih manjina, radničkim pravima, ksenofobiji i tako dalje, pazeći pritom da nikoga ne uvrijedi. Upravo politička korektnost u koju je uronjen progresivan i tehnologiziran suvremeni aktivizam, ali i društvo općenito, koje ne trpi kategorije, mentalne ladice i zdušno se bori protiv svih oblika diskrriminacije; ono je čemu nema mjesta kad je u pitanju satira. Ona upravo koristi stereotipe kao svoje pogonsko gorivo i eksploatira svaki neprikladan diskurs, usljed čega se, prema interpretaciji Henria Bergsona, u tijelu pojavljuje erupcija vulkana kojom se oslobađaju unutarnje napetosti. Smijeh tada postaje elan vital, izvor životne energije.