Autor: Drinić Sevimka
Uvod
Pronicanjem unutar drugih, unutar društva jeste i put pronicanja unutar sebe gledajući se u ogledalu onih koji su oko nas. Taj odraz može da nas navede da sebe vidimo kao sliku za sebe ili kao sliku o sebi. To nužno ne imlicira konflikt ali može da dovede do promišljanja. Jesmo li suštinski ušli u stado koje nas vodi motivom pripadanja nečega što je između nas i onozemaljskog ili smo stali na bedemu granica koje je stvorila ljudska ruka? Dali jedno isključuje drugo ili je kompatibilo ili pak bi pristali da balansiramo, žongliramo na žici da budemo dobar vjernik i pripadnik nacije? Ako je 21. vijek donio ovu dilemu onda nas nije naučio ničemu novom. On je samo otvorio ponovo vrata koja nikad nisu ni bila zatvorena do kraja- vrata preispitivanja kada i koliko izdajemo dio sebe u ime drugog sebe. Na prostoru Balkana ova vrata mogu da vam otvore dženet ili džehenem, raj ili pakao. Biti religijski fanatik ili nacionalista? Pitanje je sad!
Razrada
''Nacija je duša, duhovni princip. Dvije stvari, koje su zapravo jedno isto, čine ovu dušu, odnosno duhovni princip. Jedna leži u prošlosti, druga je u sadašnjosti. Jedna predstavlja posjedovanje zajedničku, ispunjenu, zaostavštinu sjećanja; druga predstavlja dogovor, želja da se u današnjici živi zajedno, da se održavaju vrijednosti nasleđa koja su se nekada primila u cjelini. Većina ljudi, zdrave pameti i toploga srca, stvaraju moralnu svijest koju nazivamo nacijom'' (Ernst Renan, Šta je nacija?). Ako prihvatimo činjenicu da je u osnovi nacije duhovni princip onda se vraćamo na to da je sinteza na ovim prostorima na kojim živomo posve dokazana. Dilema bitstvovanja a nakon toga i stvaranja država nakon raspada Jugoslavije jeste pobjegla od ''zdrave pameti i toplog srca''. Ona je potklekla pred brisanjem granica postavljenih predhodno od istih ili sličnih onim koji su pet decenija kasnije bacili i pamet i srce u zaborav. Od ljudi se tražilo da bez razuma i emocija sebe svrstaju u kategorije koje su izjednačene: Srbin jeste jednako pravoslavac, Hrvat jeste jednako katolik, Bošljak jeste jednako musliman....To svrstavanje nije trebalo da bude samo deklarativno već potkrepljeno djelom. I ono još uvijek traje. Teško je zaobići pitanje naše nacionalne i religiozne pripadnosti. ''Svaki je čovjek rođen u određenom narodu. Govori jezikom toga naroda i upoznaje vjeru svoga naroda. Tri su moguća skretanja, nekada opasna na ovom nivou sazrjevanja preko upoznavanja prošlosti i sadašnjosti svoga naroda, njegove istorije i tradicije. Jedna je krajnost prenaglašavanje svog nacionalnog bića, uz puno ili delimično zanemarivanje religioznog bića. Druga je krajnost prenaglašavnje svog religioznog bića, uz zanemarivanje ili negiranje stvarnosti postojanja svoga naroda i nacije. I treća je opasnost za čoveka jednog naroda koji je od Boga pozvan na usavršavanje , jer nam je ovaj svjet dat i zadat, ukoliko svjesno i nesvjesno on ponavlja poznatu istorijsku formulu ljudima : Ubi bene ibi patria (gde mi je dobro tu mi je otadžbina)'' (Vladeta Jakotić, Diskusija na tekst Tomasa Bremera Uloga crkve u pluralističkom društvu i u pluralisitičkoj državi). Postavljanjem ovo troje kao mogućim zamkama u koje može da upadne svaki pojedinac ustvari postavljamo paradigme koje trebaju motivirati društvene znanstvenike i teologe da posmatraju evoluciju savremenog društva. Nas, društvene znanstvenike koji to analiziramo sa aspekta svojih interesa treba da vodi cilj usporavanja, zaustavljanja ili u najboljem slučaju sprečavanja stvaranja nehumanih ekstremizama. Ali, prije svega trebamo kod sebe pokrenuti potrebu definiranja kategorija i sinonima koje se svakodnevno upotrebljavaju.
''Pod nacionalizmom...podrazumijevam naviku da se neko identifikuje sa jednom nacijom ili nekom drugom zajednicom, stavljajući je iznad dobra i zla i ne prihvaćajući nijednu drugu dužnost osim onih koje se tiče promicanja njenih interesa. Nacionalizam ne treba brkati sa patriotizmom. Pod ''patriotizmom'' podrazumijevam posvećenost specifičnom mjestu i specifičnom načinu života, za koju neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali to ne nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj prirodi odbrambeni, i u vojnom i u kulturološkom smislu. Nacionalizam , sa druge strane ,je nerazdvojiv od želje za moći. Trajni cilj svakog nacionaliste je da osigura još više moći i prestiža, ne za sebe, već za naciju ili neku drugu zajednicu u koju je odlučio da utopi svoju individualnost. Osnovne karakteristike, principi, nacionalističkog razmišljanja su sljedeći: obsesivnost, prenostivost, nezainteresovanost za realnost (ili negiranje realnosti)'' (George Orwell: Bilješke o nacionalizmu). Osnovnu distinkciju između nacionalnih osjećaja i patriotizma jeste olakšavanje savijesti na Balkanu. Utiče li zaista i stvara li boju naša nacionalna ili patriotska pripadnost? Historija je pokazala da ljudi su potvrđivali svoj nacionalizam strašnim djelima a pri tome ga sakrivali pod krinkom patriotizma. To su dokazivali ustajanjem kad svira himna pojedine države, navijanjem za sportsku reprezentaciju i istovremeno lišavanjem života ili prava pojedinaca koji pripadaju nekoj drugoj skupini u vlastitom životnom prostoru. Svjetovne i vjerske vlasti su pozivale na ustajanje pod parolom nacije ili patrije ovisno od situacije i narod je ustajao. I tada i sada rijetki pojedinci su znali prepoznati granice. ''Nacionalista, ne samo da neće osuditi ove strahote koje je počinila njegova strana, već ima i nevjerovatnu sposobnost da i ne čuje za njih'' (George Orwell: Bilješke o nacionalizmu). Koketirajući sa razlikom između nacionalnog i religijskog trebalo se postići da se prepoznaju suštinske razlike između ''nas'' i njih''. Svi samosvjesni su to znali i prije nego što su se ''umne''glave pojavile noseći na sebi oznake , znakove i boje. ''Diferencijacija grupa jednih od drugih isto je tako značajna kao i njihova integracija u svetske procese razvoja. Tako postoje sva nivoa govora o verskom identitetu. Jedan nivo je razumevanje razlika između vjerskih zajednica putem upoznavanja njihovih vjerovanja, obreda, simbola i utvrđivanje granica njihove rasprostranjenosti i razumevanje odnosa sa drugim vjerskim zajednicama. Drugi nivo govora jeste prevazilaženje razlika u procesu integracije i traganje za univerzalnim vrednostima sveta u celini'' ( Zorica Kuburić, Religija između regionalnog i univerzalnog identiteta).
Zaključak
Preovladavanje nacionalizma ili religije, Balkan ili svijet, svejedno jeste esencijalno pitanje koje zaslužuje punu pažnju. Nisu samo intelektualni skupovi oni na kojima se treba raspravljati o ovom nego to je tema o kojoj se treba diskutovati u svakoj prilici. Artikulisanje misli povezanih sa ovim osjećajajima, jer one svakako nose emocionalnu notu neminovno vodi ka kvalitativnom rješavanju ljudskih dilema. ''...a neće njima manipulisati kako religijske, tako i političke vođe. Pa će moći sve te tekstove čitati sami za sebe, uz svojstvenu ličnu hermenautiku zahvaljujući kojoj će otkriti drugu stranu vlatite religije. Jer, gdje god su rat i zloupotreba religije u političke svrhe, sveti tekstovi, radilo se o krišćanskoj Bibliji ili muslimanskom Kur'anu, se čitaju selektivno i ne tumače kao cjelina. Stoga se religiju mora kritički preispitivati, a njenu ulogu u javnom živou demolotogizirati kako bismo mogli učestvovati u javnom životu kao građani, koje niko ne prisiljava da sakriju vlastita vjerska ubjeđenja , ali ih ne smijemo ni nametati ''(Razgovor Kuzmić-Volf, Univerzitet Yale, Inicijativa za vjeru i globalizaciju). Graditi identitet kao mozaik čiji dijelovi se nadopunjavaju a ne pomjeraju mjesta jedni drugima jeste jačina koja se treba pronaći unutar sebe. Intristička potreba identifikacije sa nacijom ili religijskom grupom ne treba da bude determinirana disperzijom aktom dokazivanja. Prihvatanjem sebe raste naša spremnost da budemo bolji ljudi koji će uvažavati druge, koji neće druge gledati kao izazov dokazivanja vlastitih izbora već kao dokaz ljudskosti. Pri tome se nećemo rukovoditi riječima nacionalnih ili vjerskih vođa već riječima Boga koji je ljude stvorio različite i koje uči da se upoznaju kao takvi.
